IC02

Specifičnosti jugoslavenskog ”socijalističkog modernizma”, obilježenog relativnom liberalnošću sustava, otvorenošću granica i slobodnom razmjenom ideja, kao i mogućnošću susreta između teoretičara i umjetnika iz Istočnog i Zapadnog bloka, oblikovale su temeljni kontekst u kojemu treba promatrati djelo hrvatskoga umjetnika Vojina Bakića (1915.-1992.). Vrhunac Bakićeva djelovanja poklopio se kronološki i ideološki s nastankom brojnih institucionalnih platformi za progresivnu umjetničku i filozofsku aktivnost u Jugoslaviji. Među njima valja spomenuti međunarodni umjetnički pokret Nove tendencije u Zagrebu, u kojemu je Bakić sudjelovao, kao i časopis Praxis i Korčulansku ljetnu školu, gdje su se u razdoblju od 1964. do 1974. godine okupljali vodeći marksistički filozofi iz čitavoga svijeta. Te i mnoge druge pojave jugoslavenskog ”socijalističkog modernizma” imale su nešto zajedničko: ideal socijalizma koji je bio progresivniji od onoga koji je zastupao birokratski aparat vlasti.

 

Uz brojna proturječja i napetosti uzrokovane problematičnim stajalištem prema nasljeđu socijalističkog projekta, današnja povijest umjetnosti u Hrvatskoj gleda na Bakića s jedne strane kao na ”autentičnog” modernističkog kipara, glavnog protagonista u raskidu sa socrealizmom i zagovornika apstrakcije koji je otvorio putove slobodi umjetničkog izražavanja pedesetih godina prošlog stoljeća, a s druge strane kao na ”državnog umjetnika” čija je umjetnost bila u službi ideologije; umjetnika koji je zauzeo istaknuto mjesto u službenim povijestima umjetnosti, a ipak su njegovi spomenici antifašističkoj borbi devastirani u jeku nacionalizma i antikomunizma devedesetih godina. Domaća i međunarodna recepcija Bakićeva djela pamti razdoblja intenzivne interpretacije i kritičkog vrednovanja, ali i ona znakovite šutnje i prekida kontinuiteta.

 

Problematičan odnos prema nasljeđu socijalističkih desetljeća u društvu koje je arhiv politike, ekonomije i stila propalog projekta socijalističkog društva osudilo na kolektivnu mistifikaciju i zaborav, svakako je od ključne važnosti za razumijevanje konteksta u kojemu se posljednjih desetljeća odvijala recepcija Bakićeva djela, ali mnogi nesporazumi vezani uz njegov položaj posljedica su prevladavajućeg pogleda na modernizam. Funkcija umjetničkih institucija, odnosi nacionalne kulture i njezinih međunarodnih opcija i problematični kolektivni odnos prema prošlosti samo su neka od neriješenih proturječja koja određuju kontekst današnjeg poimanja modernizma u Hrvatskoj.

 

Aktualno revizionističko gledište upisuje u poslijeratnu jugoslavensku apstrakciju tendenciju ”restauriranja pripadnosti zapadnoeuropskom kulturnom krugu” i shvaća modernizam kao neku vrstu nastavka ”buržoaske” kulture. Međutim, to gledište gubi iz vida činjenicu da se upravo ta buržoaska, tradicionalistička kultura sklona akademizmu žestoko protivila modernističkim tendencijama i da modernizam zastupa pozicije društvene promjene te je u ideološkom smislu bliži socijalističkom projektu nego buržoaskoj kulturi. To ne znači da su modernistički umjetnici nužno bili partijski ljudi. Ne radi se tu o pukoj manipulaciji i instrumentalizaciji modernističkih tendencija u političke svrhe, kako bi se istaknulo odvajanje Jugoslavije od sovjetskoga bloka. U modernističkoj apstrakciji prosvijećena komunistička svijest vidjela je bliskost s univerzalizmom moderne emancipacijske politike. Ti umjetnici nisu bili modernistički zato što su bili komunisti vjerni partijskoj liniji, ali kao modernisti oni su nužno bili ljevičari, antifašisti, socijalisti i komunisti.