IC03

 

Od 27.03. do 30.04.1957. u tada još sasvim mladoj Gradskoj galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu (službeno osnovanoj u prosincu 1954.god.) organizirana je izložba pod nazivom Suvremena umjetnost I.  Didaktička izložba: apstraktna umjetnost. Izbor tekstova, reprodukcija kao i postav izložbe obavili su umjetnici i kritičari donedavno okupljeni oko grupe EXAT 51 (koja je tada već prestala s radom) i časopisa Čovjek i prostor: slikar i dizajner Ivan Picelj, kritičar Radoslav Putar, Tihana Ravelić, arhitekt Vjenceslav Richter, arhitekt i (što se danas diskretno prešućuje) doista "partijski čovjek" Neven Šegvić, slikar Edo Kovačević te od strane Galerije direktorica Vesna Barbić.

 

Mada, koliko znamo nikad nije napravljen nastavak, sugeriran brojem I. u naslovu izložbe, dio ambicija očito je uspješno ostvaren jer je sljedećih godina izložba obišla niz gradova SFRJ, te je nakon Zagreba izložba postavljena i u Domu Armije u Sisku (prosinac 1957.), Muzeju primijenjene umjetnosti u Beogradu (siječanj 1958.), Savjetu za prosvjetu i kulturu u Skopju (ožujak 1958.), Tribini mladih u Novom Sadu (svibanj 1958.), u Gradskom muzeju u Bečeju (lipanj 1958.), Gradskom muzeju u Karlovcu (travanj 1959), Umetnostnoj galeriji u Mariboru (lipanj 1959), Muzeju Srema u Sremskoj Mitrovici (7.02-21.02.1960), Umjetničkoj galeriji u Osijeku (travanj 1960), Klubu omladine u Zagrebu (5.12-20.12.1961) i Gradskom muzeju u Bjelovaru (17.02-3.03.1962).

 

Zbog svega toga - a i zbog pomalo traljavo ispisane povijesti suvremene umjetnosti kod nas, kao i ne ispisane kulturne povijesti SFRJ - Didaktička izložba danas ima pomalo mitski status. Zna se za nju, ali ne zna se baš puno o njoj. Sljedeće generacije kustosa ponekad bi je za svoje potrebe koristili kao referencu, pa je tako i poznata Izložba žena i muškaraca održana 27.6.1969. u Galeriji SC-a nosila podnaslov Didaktička izložba.

 

Kad je riječ o Didaktičkoj izložbi, s jedne je strane mit o vrhunskom proboju slobode umjetničkog izraza i stvaralaštva - edukativna izložba o apstraktnoj umjetnosti u jednoj socijalističkoj zemlji, gotovo u iljfipetrovskom motivu "licem prema selu". Ističe se da je u tadašnjim uvjetima oskudice stručne literature, nedovoljnih informacija i rijetkih mogućnosti uvida u originalne radove inozemnih umjetnika, ta izložba didaktičkog karaktera i relativno skromnog broja izložaka značila puno više nego što se to danas može pretpostaviti: priliku za učenje i informiranje, što je i bio dio cjelokopne strategije koju su pripadnici grupe EXAT 51 sustavno provodili u svojem djelovanju. Katalog tih izložbi, s brojnim biografskim podacima, izvodima iz manifesta i tekstova umjetnika te bibliografijom bio je ujedno prvi na našem jeziku povijesni pregled apstraktne umjetnosti.1 U jednoj verziji takvog pristupa smatra se da je oznaka "didaktičnosti" predstavljala efikasno sredstvo protiv optužbi za ideološku nepoćudnost.

 

Suprotstavljena teza kaže da sama izložba, osim kao, eto, zanimljiv pokušaj edukativne izložbe, danas i nije osobito zanimljiva, a dolazi u trenutku kad je glavna bitka za slobodu umjetničkog izraza završena. To je ipak već 1957. godina, EXAT više ne postoji, glavne polemike su davno završene... U samoj didaktičnosti izložbe neki kritičari vide ne njezin "neideološki karakter", nego upravo pokazatelj upregnutosti u ideološke aparate tadašnje države.

 

Danas nas Didaktička izložba: apstraktna umjetnost ne zanima kao neki vrhunski proizvod izložbenog dizajna, proto-konceptualni umjetnički rad (izložba bez originalnih djela, izložba kopija, prijevoda i citata) ili kustoski koncept kojim se definira jedan pogled na određeno razdoblje umjetnosti, već upravo kao materijalni trag jedne kulture, jednog društva i njegove kulturne politike u kojoj je u jednom razdoblju takvo što bilo ne samo realno moguće ostvariti, nego i uopće zamislivo.