IC07
Kustosica i povjesničarka umjetnosti Dunja Blažević, pod čijim se vodstvom Galerija Studentskog kulturnog centra u Beogradu tijekom sedamdesetih profilirala u prostor otvoren umjetničkim eksperimentima, novim medijima i kritičkoj perspektivi, snažnoj međunarodnoj suradnji i suradnji među umjetnicima u gradovima tadašnje Jugoslavije, godine 1981. pokreće suradnju s Televizijom Beograd. Od 1981. uređuje priloge o suvremenoj umjetnosti u emisijama Petkom u 22 i Druga umetnost. Ta serija prerasta u redovitu mjesečnu emisiju pod nazivom TV galerija, koja se u jugoslavenskoj mreži emitira od 1984 do 1991. godine. TV galerija predstavlja važan dokument interdisciplinarne, društveno angažirane umjetničke i kustoske prakse koji do danas ostaje nedostignuti model koncepcije javne televizije i mjesta umjetnosti u sklopu nje.
Razlozi za izložbu o jednoj TV emisiji iz druge polovice osamdesetih višestruki su i tiču se koliko samih medija (medija televizije i medija galerijske izložbe), toliko i sadržaja (suvremena umjetnost u svom proširenom smislu kakav nastaje sedamdesetih godina), te njihovih međuodnosa u kontekstu kulture, kulturne politike i kulturnih praksi onoga što se danas naziva razdobljem ”dekadentnog jugoslavenskog socijalizma” osamdesetih godina 20. stoljeća.
Pojava TV galerije u televizijskom mediju u jugoslavenskom kontekstu povezana je i na izvjestan način omogućena zbivanjima u samoj suvremenoj umjetnosti sedamdesetih i osamdesetih godina, koja odlikuju ideje demokratizacije recepcije i produkcije suvremene umjetnosti (djelovanje kruga umjetnika u sklopu Nove umjetničke prakse), izlazak iz tradicionalnih umjetničkih prostora (galerija i muzeja) i tradicionalnih umjetničkih medija (tzv. novi mediji, prošireni mediji), taktička upotreba medija, participacija, kolektivnost, promjena statusa autora. Televizija se shvaća kao ”prirodno” medijsko okruženje video-umjetnosti, a galerijska prezentacija video umjetnosti polovično je rješenje. Danas je ta ideja, ta nada, gotovo u potpunosti ukinuta i zaboravljena.
Emisije Dunje Blažević tematizirale su široko shvaćenu suvremenu umjetnost (od historijskih avangardi do konceptualne umjetnosti i tzv. Nove umjetničke prakse, video umjetnosti, dizajna, stripa, pa i književnosti...), nisu bile ”žanrovski” ograničene, trajanje emisija nije bilo jednoznačno određeno, u izboru glazbe očiti su utjecaji tada još aktualnog ”novog vala”. Emisije su zanimljive kao simptom ne samo kulturne i umjetničke scene tadašnje Jugoslavije, nego i javne televizije, društva i države u kojoj su takvi projekti bili mogući. Danas sačuvane snimke tih emisija možemo promatrati i kao materijalizirane ostatke jedne ideologije, koji nam jasno pokazuju koliko takvi eksperimenti nisu zamislivi u suvremenom medijskom prostoru javne televizije, za koji bi te emisije bile formalno i sadržajno smatrane elitističkim, nekomercijalnim, nezanimljivim publici.
Iz toga proizilazi pomalo paradoksalna činjenica da nam se te televizijske emisije, namijenjene masovnoj medijskoj publici, danas mogu vratiti jedino u ”zatvorenom”, ”elitnom” prostoru galerijske bijele kocke. U svijetu Velikog brata i programiranog društvenog zaborava ”zastarjeli” medijski prostor galerije ponovo se potvrđuje kao jedno od rijetkih mjesta slobode i eksperimenta, mjesto podsjećanja da društvena i medijska stvarnost nisu jednoznačno određene ni politikom niti ekonomijom. Premda je društveno-politički kontekst omogućavao takve emisije, ništa se ne bi dogodilo bez inicijative, kretivnosti, pa i smjelosti urednika, redatelja i umjetnika koji su programe radili, i koji su nastupali s jasnim stavovima o teoriji i ideologiji medija, umjetnosti i vlastitom djelovanju.
