Crni Peristil

Akciju Crni peristil sam namjeravao izvesti u veljači 1997, ali onda sam shvatio da će izvođenje akcije na točno isti dan kao slavljenje tridesete obljetnice imati puno jači učinak, tako da sam čekao još godinu dana. Trebala su sudjelovati još dvojica prijatelja, ali zbog nekog spleta okolnosti, dogodilo se da radim sam. Sam čin slavljenja obljetnice bio mi je bitan zbog društvene važnosti i težine koje takva slavlja imaju u javnosti. Smatrao sam da će tako taj čin imati jači utjecaj na javnost i medije, a samim time i da će čin provokacije biti jači. To sam svakako želio potencirati jer ovaj je čin prije svega čin protesta i provokacije. Bio sam odjeven u kutu, imao sam čizme i rukavice, veliku kantu s bojom i partviš kojim sam bojao, dakle, odjenuo sam se kao službena osoba. Na vratima obližnje turističke agencije ostavio sam zalijepljenu poruku: ”U čast grupi Crveni peristil  30 godina poslije. Peristil poput magičnog zrcala reflektira stanje društvene svijesti”. Potpisao sam s Crni peristil. Ritualno mi je također bilo bitno da prenesem poruku duhovne komunikacije s grupom Crveni peristil, jer kad su oni bojali Peristil u crveno, rekli su da pripremaju scenografiju za kazališnu predstavu. Isto tako sam na pitanje jednoga prolaznika rekao da radim na pripremi scenografije za kazališnu predstavu i da će televizija ujutro doći snimati.
U likovnom smislu iščitao sam pravokutni oblik Trga koji je bio obojan u crveno kao jedan od objekata iz suprematizma i konstruktivizma, i reagirao sam s drugim likom, a to je crni krug, pridodavši mu kontekst društvene kritike. Izjavio sam da je ta crna točka ”poput mrlje na duši svakog pojedinca koji bi mogao doprinijeti da stvarnost bude drugačija a to ne čini”. Kada sam vidio reakcije javnosti, bilo mi je jasno da sam pogodio u društveni nerv. Kako sam od početka koristio gerilske strategije u djelovanju, odlučio sam tako nastaviti dalje. Sljedeći dan nazvao sam prijatelja novinara sa Stojedinice, Sašu Radusina, kojemu sam objasnio akciju i dao sam im telefonski izjavu. Snimili su tu izjavu i pritom modulirali moj glas. Zanimljiva je činjenica da su se oni sami iznenadili kad su drugi mediji tražili od njih da im transferiraju intervju, tako da je nastala neka vrsta mreže koja je sugerirala ideju pobune. Onda sam odlučio također poslati anonimno pismo Feralu koje sam potpisao kao Crni peristil. Tada mi je bilo bitno provociranje državnih institucija sugeriranjem postojanja pokreta otpora u Hrvatskoj u to vrijeme. Bio sam ogorčen situacijom u kojoj je masa intelektualaca devedesetih godina u Hrvatskoj bila pasivna.